Oni su gradili "Igman" - "Igman" je gradio Konjic


Veliki skok u razvoju, Konjic je doživio poslije 1945. godine, a zablistao u decenijama od 1950. do 1980.

Prvo je došla naredba o gradnji vojne fabrike “Igman”, koju je 6.3.1950. godine potpisao Josip Broz Tito.

Početkom 1950., Vojno građevinsko preduzeće “Majevica” oformilo je gradilište na kojem je već 17.1. bilo 75 ljudi koji su završavali kolčenje puteva u fabrici. U aprilu 1951.godine bili su izgrađeni prvi objekti, Alatnica sa 12 mašina, kotlovnica, menza, jedna hala. Pod stručnim rukovodstvom Dragoljuba Marinkovića Dede, do kraja 1951. izvršena je montaža prispjelih mašina, koje su sa željezničke stanice prebacivane preko Musale, jer tada još nije bio izgrađen tunel. S proizvodnjom se započelo 1952.god.

Direktori “Igmana”, po četiri godine, bili su Anton Milić (do 31.12.1951.), Jovo Rodić, Jovan Živković, Rade Divjak, zatim Gojko Krneta, Ramiz Rogonja, Emir Hadžizukić, Faruk Greda, Đevad Hadžihusejnović, Džemal Maksumić-Sax, Sadik Lepara, Šerif Ćorić, Zulfo Macić, Ramiz Macić i Đahid Muratbegović.

Prvi radnici, prema prvoj matičnoj knjizi, su: Zekić Alija (od 2.11.1950), Šušić Fazlija, Kuljanin Simo, Alajbegović Nusret, Karlović Jozo, Vidačković Nikola, Lukić Pero, Arnautović Đorđo, Karlović Marko, Subotić Neško. Prva radnica je Litrić Belkisa (red.br.124 u prvoj matičnoj knjizi radnika), a slijedeće su Mangić Mujesira, Heraković Zineta i Fata. Među prvim majstorima bili su Brale Mihajlović, Avdo Pirkić, Mile Terzić, Milan Zečić, Milorad Andrić, Jure Restović, Đuro Bertalan, Miloš Vukmirović, te Ibro i Alija Badžak, Đevad Hadžihusejnović, Savo Arnautović, Paša i Smail Džumhur, Zdravko Avramović, Faik Sokolović, Šćepo Jurić, Drago Bebek, Ilija Pudar, Dule Kuljanin, Pero Kozarić i drugi, iz prve generacije učenika majstorske škole, 1951/54.

Fabrika je zapošljavala oko 5 000 radnika, Konjic je živio sa fabrikom i za fabriku, a ona ga je hranila i gradila.

Jedno sjećanje na: Bajazita Pirkića Baju (List 3. mart, broj 14, decembar 1981.,str. 16, Vesna Begtašević)

- Baja Pirkić završio je trgovačku akademiju u Mostaru, a u „Igmanu“ je, kao finansijski knjigovođa, počeo raditi 1.9.1950.godine. U novu upravnu zgradu uselili smo u februaru 1952. godine. Sjećam se kad su došli vojnici. Zvali smo ih Dedini vojnici po Dragoljubu Dedi Marinkoviću. Sve su to bili majstori koji su ovdje došli po zadatku. U Konjicu tada nije bilo majstora. Nije bilo nikakve industrije, pa ni tradicije. Početkom 1952. počela je redovna proizvodnja i primano je sve više radnika. Konjic je poslije rata imao 1800 stanovnika, nešto kasnije 2000. Možete li zamisliti tu čaršiju - bez Hotela „Igman“, bez Motela, bez Srednjoškolskog centra, da ne nabrajam bez čega sve još. Već 1951. počela se zidati Kolonija - zvala se „Igman“. Bili su potrebni stanovi za naše radnike. Tako smo dobili hotelsku salu i napokon imali mjesto za zabavu. U Hotel smo dolazili rano, posebno ljeti. Na plaži na ušću Trešanice bilo bi po petsto kupača, a već bi se zauzimala mjesta na terasi. U to vrijeme nije se išlo na godišnji odmor, na more. Nismo imali auta, vikendice. Ali, bili smo zadovoljni. Baja Pirkić radio je u Igmanu do 1.3.1976.godine.

(M.Čukle/www.novikonjic.ba, Igman)